Koliko često ste bili u situaciji da vas netko uporno uvjerava u nešto, obećaje, savjetuje, kritizira, tvrdi da je netko ili nešto dobro ili loše, vrijedno ili bezvrijedno, važno ili nevažno, bilo da je riječ o informacijama, odluci, ponašanju, situaciji ili u konačnici o vama?
Nažalost, živimo u svijetu dojmova, a ne istina, u vremenima gdje si preveliki broj ljudi bez kvalifikacija, referenci, kompetencija i iskustva svjesno ili nesvjesno uzima za pravo da nešto ili nekog procjenjuje, da se s nekim uspoređuje i nameće svoj stav. Bilo da se radi o dizajnu registracijskih pločica, važnosti i vrijednosti određene struke, posla koji netko radi, određenih poslovnih odluka itd. Preveliki broj ljudi vjeruje kako bi oni bolje nešto radili, da su veći “stručnjaci” od stručnjaka u svim područjima od nogometa, politike do businessa i zdravlja.
Zapravo radi se o Dunning-Kruger efektu, kognitivnoj pristranosti kada nekvalificirani i nekompetentni ljudi pate od iluzorne superiornosti, pogrešno procjene svoje sposobnosti, vjerujući kako su puno veće od realnih. To pristranosti pripisuje se metakognitivnog nemogućnosti da nekvalificirani prepozna svoju nesposobnost. Interesantno je da, u mnogim slučajevima, nesposobnost ne ostavlja ljude dezorijentiranim, zbunjenim, ili opreznim. Umjesto toga, nesposobni su često blagoslovljeni neprikladnim samopouzdanjem koje je potaknuto nečim što osjećaju kao znanje. Nasuprot tome, visoko stručnih pojedinci imaju tendenciju podcijeniti svoju relativniu kompetentnost, pogrešno pretpostavljajući da su poslovi koji su njima jednostavni također jednostavni za druge.
Dunning-Kruger efekt se ne odnosi samo na glupe ljude koji ne shvaćaju koliko su glupi. Riječ je o temeljnoj ljudskoj psihologiji. Važno je znati kako se Dunning-Kruger efekt odnosi na sve ljude.
Ima jedna priča koju je napisao Jorge Bucay, a govori o mladiću koji se obratio mudracu za pomoć rekavši mu:
“Dolazim, učitelju, jer se osjećam tako bezvrijednim da nemam volje ni za šta. Kažu mi da sam ni za šta, da ništa ne radim dobro, da sam nespretan i prilično glupav. Kako se mogu popraviti? Šta mogu učiniti da me više cijene?”
Učitelj mu je, i ne pogledavši ga, rekao: “Baš mi je žao momče. Ne mogu ti pomoći budući da prvo moram riješiti svoj problem. Možda poslije…” Malo je zastao i dodao: “Kad bi ti meni pomogao, brže bih to riješio i možda bih ti onda mogao pomoći.”
“V… vrlo rado, učitelju”, oklijevao je mladić osjećajući da je opet obezvrijeđen i da su njegove potrebe zapostavljene.
“Dobro”, nastavio je učitelj. Skinuo je prsten koji je nosio na malom prstu lijeve ruke i pružajući ga mladiću, dodao: “Uzmi konja koji je vani i odjaši do tržnice. Trebam prodati ovaj prsten jer moram vratiti dug. Moraš za njega dobiti najbolju moguću cijenu i ne prihvaćaj manje od jednog zlatnika. Idi i što prije se vrati s tim novčićem.”
Mladić je uzeo prsten i otišao. Čim je došao na tržnicu, stao je nuditi prsten trgovcima, koji su ga promatrali sa zanimanjem dok im mladić nije rekao koliko traži za njega. Kad je mladić spomenuo zlatnik, neki su se smijali, drugi su okretali glavu i samo je jedan starac bio dovoljno ljubazan da mu objasni da je zlatnik prevrijedan da bi ga dobio u zamjenu za prsten. Neko je htio pomoći te mu ponudio srebrnjak i bakrenu posudicu, ali mladić je dobio upute da ne prihvaća ništa manje od zlatnika pa je odbio ponudu.
Nakon što je ponudio prsten svima koje je sreo na tržnici, a bilo ih je više od stotinu, skrhan zbog neuspjeha popeo se na konja i vratio se. Kako je samo mladić želio zlatnik, da ga može dati učitelju i riješiti ga brige kako bi napokon dobio njegov savjet i pomoć! Ušao je u sobu.
“Učitelju”, rekao je, “žao mi je. Ne mogu dobiti to što tražiš. Možda sam mogao dobiti dva ili tri srebrnjaka, ali sumnjam da ću ikoga moći zavarati u vezi s pravom vrijednošću prstena.”
“To što si rekao veoma je važno, mladi prijatelju”, odgovorio je učitelj. “Najprije moramo doznati pravu vrijednost prstena. Ponovo uzjaši konja i idi zlataru. Ko to može znati bolje od njega? Reci mu da želiš prodati prsten i pitaj ga koliko ti može dati za njega. Ali ma koliko ti nudio, nemoj mu ga prodati. Vrati se ovamo s prstenom.”
Mladić je opet uzjahao konja. Zlatar je pregledao prsten uz svjetlo uljane lampe, pogledao ga kroz povećalo, izvagao i rekao mladiću:
“Reci učitelju, momče, da mu ako ga želi odmah prodati, za prsten ne mogu dati više od pedeset osam zlatnika.”
“Pedeset osam zlatnika?” uzviknuo je mladić.
“Da”, odgovorio je zlatar. “Znam da bismo s vremenom za njega mogli dobiti šezdesetak zlatnika, ali ako ga hitno prodaje…”Mladić je uzbuđen odjurio učiteljevoj kući i rekao mu šta se dogodilo.
“Sjedni”, rekao mu je učitelj nakon što ga je saslušao. “
“Ti si poput ovog prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takvog te može procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da neko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost?” I rekavši to, ponovno stavi prsten na mali prst lijeve ruke.
Zaključak
Rješenje je biti ponizan, kritički razmišljati, primjenjujući proces logike i empirizma. Osim različitih aspekata kritičkog mišljenja, samoprocjena je vještina koju možemo posebno razvijati. Ako pretpostavimo da znate relativno manje nego što mislite, a da je više znanja nego što ste svjesni, obično ćete biti točni.
Kad vam netko nešto govori, procjenjuje, tvrdi, uvjerava vas postavite si dva “filter” pitanja:
1. TKO MI GOVORI?
(Koji je njegov kredibilitet, kvalifikacije, razina stručnosti, kompetentnosti, iskustvo, reference…)
2. ZAŠTO MI GOVORI?
(S kojim motivom mi to govori, što želi postići…)
3. ŠTO MI GOVORI?
(Tek na kraju se fokusirajte na ono ŠTO vam govori!)
I za kraj, Mark Twain je lijepo rekao: “Nikad se ne svađajte s glupim ljudima,oni će vas spustiti na svoju razinu i onda potući sa svojim iskustvom” !
